Još uvijek sam tu! :)

Na kraju pameti mi nije bilo da ću večeras pisati blog… (Zadnjih par tjedana večeri provodim uz “Sex i grad” epizode, baš mi to dobro “sjedne” za kraj dana, za opuštanje mozga pred spavanjem…) Već neko vrijeme razmišljam o blogu – kako dugo nisam pisala i kako je sada teško “probiti led”, jer ne znam što bih pisala nakon toliko vremena “neprisustva”. Osjećam neku potrebu da se ispričam svojim pratiteljima, objasnim zbog čega me nije bilo…

Razmišljajući tako o tome, došla sam na ideju – taman se bliži prvi rođendan naše kćeri i to će biti super prilika da konačno probijem led i napišem taj, dugo iščekivani, post! Već imam i naslov: “365 dana mama”. 🙂

Međutim, večeras me je nešto ipak ponukalo da se javim i prije, odnosno istog trena krenem pisati, a to je: pogled na stranicu statistike na mome blogu! Ono od čega sam zazirala, jer sam očekivala da će biti “flat”. Ravna crta. Nula “bodova” (čitaj: pogleda). I da će me pogled na to demotivirati. Međutim, dogodilo se nešto sasvim neočekivano! Kad sam napokon skupila hrabrost i, nakon cca 2 mjeseca ne-otvaranja bloga, napokon to učinila i suočila se sa tom statistikom, dočekalo me je iznenađenje: ne da je broj posjetitelja pao, nego se je, dok me “nije bilo”, broj istih čak i povećao! 🙂 … a dobila sam i neke nove pratitelje. To me je sve toliko iznenadilo, da sam istog trena dobila “vjetar u leđa” za pisanje novog (ovog) posta!

I, ovom prilikom, želim se zahvaliti svima vama “out there” koji ste “škicnuli” na moj blog, onima koji ste nešto stvarno i pročitali te, najviše, onima kojima se je toliko svidio, da ste ga odlučili pratiti! Hvala! 🙂

I tako…

Odbrojavamo dane do BabyQ- inog prvog rođendana, usput sređujemo i dekoriramo stan, spremamo se za malo, obiteljsko, slavlje sljedeći četvrtak (8.mart). MM još uvijek radi na mome “blogtrack-u” (zahtjevni sam “klijent”), svaki put iznova “odustaje” i ljuti se na mene, uz riječi “nikad više neću raditi nikakvu pjesmu za tebe”, a onda opet iznova – pokušava me usrećiti, a ja ponovo odmahujem glavom, jer mi “nije to to”! :))) Haha! Glavno da se nečime zabavljamo! 🙂

Sljedeći tjedan krećem na tečaj krojenja i šivanja!!! NAPOKON!!!! To je nešto što želim čitav život, a nikako da dođem u priliku da tu želju i ostvarim, do sad. Presretna sam i jedva čekam! To znači da ću, u skorijoj budućnosti, rubriku “moda” moći puniti i svojim vlastitim kreacijma, koje više neće biti samo na papiru!!

Novost je i to da sam dobila još dvije godine (po)rodiljnog dopusta – do 2020!! To mi je toliko daleko, da ne mogu ni pojmiti… Uglavnom, ne mogu zamisliti da mi se još cijele 2 godine “vrte” isključivo oko BabyQ-ice (što je starija, sve je napornije, a nekako očekuješ da će biti lakše…”mhm…how yes no”!), tako da ću to vrijeme moći iskoristiti za blog, za šivanje, za neke probrane projekte, za nastavak uređenja našeg stana i sl. Tome svemu se baš veselim! Totalno ću “ispasti” iz zakonodavstva, što se moje struke tiče, ali ima nešto pozitivno i u tome – u međuvremenu će se, sigurno, većina tih zakona i pravilnika izmijeniti, pa neću trebati bespotrebno učiti! Kada, konačno, počnem raditi, proučiti ću ono zadnje i to je to! 🙂 Ionako, uz dijete, moraš naučiti “loviti krivine” na poslu i dostizati ciljeve brže / učinkovitije.  It’s all good! 😉

To je to, za večeras. Radujem se ponovnom “druženju”! 🙂

Do sljedećeg čitanja, pozz! (:

 

Mobi – bloganje

Život je stvar perspektive.

Ovo je opet jedan “intermezzo” post, svrha kojega je prvenstveno da zadovoljim sebe. Iza toga ide da pozdravim vas ostale, koji me pratite i čitate. Ovo danas je, zapravo, dnevnik.

Gdje sam, što sam, što radim? I kako gledam na sve to?

Za početak, već par dana pokušavam završiti i dodati novi post u rubriku Arhitektura – o “Kući 23” (tako se kuća zove). Međutim, tehnologija mi otkazuje, što i je glavni povod pisanja ovog posta – na mobitelu.

Mislite da je pisati blog lako? Nije. Traži svoje vrijeme, čak i onda kada pišeš o “banalnim” stvarima, kao i onda kada pišeš kao i ja sada – direktno “iz glave”, kada nije potrebna priprema, nisu potrebna istraživanja, nema fotografija koje treba obraditi i uploadati, preseliti sa mobitela na laptop i slično… I taj tekst treba napisati, i to isto traje.

Imam u pripremi, tj.radim trenutno na dva nova posta o arhitekturi – jedan je već spomenuta “Kuca 23”, a drugi je o Ludwigu Miesu Van der Rohe-u – jednom od KLASIKA arhitekture, o kojima će isto, svako toliko, “pasti” neki post. Međutim, kako cijeli jedan toliko bogat život jednog tako “velikog” čovjeka, zajedno sa njegovim djelima, svesti na post od nekoliko odlomaka sa galerijom slika? To mi je trenutno izazov. To je post kojim se ne obraćam toliko “struci”, tj.svojim kolegama, jer oni znaju tko je Mies bio i za što je zaslužan, nego je to post namijenjen laicima, koji o arhitekturi i povijesti arhitekture, kao i njenim glavnim protagonistima malo ili nimalo znaju, a mogli bi i željeli bi saznati na jedan, njima pristupačan, način. Jedan post za “laike”, mogli bismo i tako reći. I radim na tome već par dana i raditi ću još, međutim “blog-laptop” otkazuje poslušnost i mislim da će Mies trebati dočekati naše preseljenje i drugi laptop.

Strpljen, spašen.

Sad o preseljenju. MM, BabyQ i ja, čak i MM-ovi roditelji, već smo skoro dva mjeseca “purgeri”. Preselili smo u Zagreb. BabyQ je morala (ponovo) na Rebro, MM je ovaj put s njom tamo, a ja odmaram, jer sam svoj “bolnički kapacitet” očito “ispucala” i nemam ga trenutno. Nakon 8 mj.mojih gotovo neprospavanih noći, mojem cijelom biću potreban je jedan – baš onako – ODMOR, koji sad koristim. Svekica brine o kašicama i jelu za BabyQ, MM je s njom u bolnici i prolazi sve što sam i ja dugo s njom prolazila, a ja imam napokon vrijeme za SEBE! Čitam, istražujem, šećem, bavim se hobijima kojima već dugo nisam i nastojim popunjavati rubrike na blogu. Stvaram “sadrzaj”. 🙂

Najvažnije od svega je da je BabyQ, nakon dugo vremena, napokon dobro! Napreduje iz dana u dan, ima svoju fizioterapeuticu, vježba, dobiva ono što treba, ima najbolju moguću skrb i njegu a usput se “bond”-a sa svojim tatićem kako malo koja beba moze. 🙂

Naš prvi zajednički Božić, naša mala, tročlana obitelj, proživjeti će u Zagrebu. Uživati ćemo u zagrebačkom adventu, bez da moramo u Zagreb doputovati. Tu Sad imamo svoj “zagrebački dom”, kuću MM-ove tete, na divnoj lokaciji i jedva čekamo da se napokon svo troje u njemu ujedinimo, napravimo neko, nama svojstveno, božićno drvce, a da potom šećemo zagrebačkim ulicama, divimo se lampicama i božićnim ukrasim i kližemo na ledu. Da BabyQ svoj prvi Božić doživi baš “onako”… (haha, drugim riječima – konzumeristički..;) ). Šalim se. Baš onako – “velegradski”.

Kako BabyQ još uvijek nismo uspjeli krstiti, štoviše, i kupljenu haljinicu je već prerasla… pala je ideja i da ju krstimo u Zagrebu, kod našeg “obiteljskog svećenika”. Jedino još da nona sašije haljinicu, baš onakvu kakvu smo i željeli.

I tako. Život je stvar perspektive. Mi živimo u Zagrebu i baš nam je dobro!

Ne mogu dočekati da se vratim u Rovinj, svome laptopu, pa ću neko vrijeme pisati mobi-blogove, što ću naznačiti u podnaslovu. Da mi se ne bi zamjerilo što fale š-ji, č-ji i slično…što slike nisu “prilagođene” i tako to… Bitno je što piše i bitno je da se ja “ispišem”, tj. “ispušem”…

Evo, baš usput listam i neki modni časopis, pa mislim kako bih se malo mogla i na modu prebaciti. Usput ću vas upoznati i sa Artrv-om, one koji za to još ne znaju.

Pozzić, do skora! (: