462 dana mama

Nije da sam skroz zaboravila na blog. Odavno sam počela pisati post “365 dana mama”, kojega sam bila najavila. Međutim, u toku pisanja, uvidjela sam da će to biti jedno iznimno dugo štivo, a baš negdje u to vrijeme sam, od jedne “millenialsice”, kojoj je posao bavljenje društvenim mrežama, dobila sljedeće objašnjenje: “Ma, nitko ti više ne čita blogove! To ti je totalno “out”!”, a od jednog “millenialsa” saznala za Steemit. Sve je to na mene djelovalo tako da sam odlučila “napustiti” blog na neko vrijeme (pogotovo jer je BabyQ u zadnje vrijeme baš bila “teška”… Navečer sam bivala toliko umorna, da je moj mozak mogao “isprocesuirati” samo još koju epizodu humoristične serije!) te se, umjesto toga, posvetiti proučavanju Steemit-a.

I tako sam svoj “mama staž” sa 365 dana “dogurala” do  462 dana!

“Što reći? Koju posluku porati?” 😉 Pa… mogu samo reći da je teže biti mama sa 462 dana staža, nego ona sa 62, npr. Sve mi jasnijom postaje ona: ” Mala djeca – mali problemi, velika djeca – veliki problemi!”

Sad je BabyQ u fazi prohodavanja, ne možeš ni sekundu skinuti pogled s nje i stalno moraš biti u blizini. Dan mi se svede na to da ju pratim i glumim “lifeguard-a”. “Šiba” po kući, penje se gdje god stigne (naravno, sasvim nesvjesna opasnosti koje ju prate), stavlja u usta što god nađe, razbacuje sve po redu… Neće više da ju mi hranimo, hoće jesti sama. Rezultat: tuširanje 3-5 puta dnevno; moj glavni dnevni posao: čišćenje stola, hranilice i poda oko nje isto toliko puta… Sreća da je ljeto, pa ju stavim za stol samo u peleni! Dovoljno je odrasla da sve razumije, ali nije još naučila pričati. Rezultat: konstantna “vika” (rekao bi moj otac: “škičanje”), jer nešto želi, a mi ne znamo što. Kolica više ne voli. Jedva ju uspijemo u njima provozati, spavanje u kolicima je još samo lijepa uspomena. Rezultat: usred ljeta, dok grad, napokon, “živi” i dani su dugi, mi moramo oko 19h biti doma jer BabyQ odlazi na spavanje. Bye-bye ljetne večeri, bye-bye noćne šetnje s kolicima, dok beba spava, bye-bye divni zalasci sunca i večernja kupanja…

…a onda su tu oni divni trenuci kada primjećuješ da te tvoja “beba” sve više razumije, imate neku interakciju… Nešto ju pitaš, a ona odgovori “da!”. (Pustimo na stranu da je “da” trenutno “top- riječ”… Sve je “da”, što god pitaš, odgovor je “da”! 🙂 Prije “da” to je bilo “papa”, prije toga “baba”… ) Zamoliš ju da nešto učini i ona to zaista učini! Pa onda dođe kod tebe i želi se maziti… Grli te i ljubi. Postaje sramežljiva i privija se uz tebe, ako joj se obrati neznanac. U svemu te kopira (idealno vrijeme za rad na sebi i podizanje svoje samosvijesti!). Počinje imati prijatelje… Odeš na more sa drugim mamama i njihovim “toddlerima”, pa čak uspiješ i otplivati, dok se ona igra na plaži. Što još? Ako zanemariš sav nered i sav posao koji te, nakon obroka, čeka, uspijevaš vidjeti kako je sve samostalnija u jedenju! Ona sad zaista sama jede, uspješno koristi žlicu, malo manje uspješno vilicu, ali svakim danom napredak je sve očitiji! I stvarno JEDE, valjda je shvatila da se od hrane može najesti i utažiti glad, a ne da hranu doživljava kao igračku koja se jede.

Inače, u svom “365” postu, mislila sam pisati o BabyQ-evim prvim danima života, mjesecima provedenim u bolnici, dijagnozama koje su je pratile, OGROMNOJ hrabrosti i borbenosti, o svemu što je prošla i zbog čega je, danas, jedna iznimno vesela i sretna, zdrava beba… pa o platnenim pelenama, “BLW-u”, EC-anju, mamama na fejsu i još koječemu… ali to zahtjeva vrijeme koje baš i nemam, odnosno vrijeme koje ću radije potrošiti na nešto drugo (kuhanje, šivanje, odmor – na kraju krajeva…), s obzirom na to da “blog više nitko ni ne čita”…

Pa, drage mame, užvajte u svom “mama stažu” dok možete, jer što vam je staž duži, vrijeme brže prolazi! Ne znam jesam li vam rekla, ali ja sam odlučila u svome uživati još najmanje sljedeće 2 godine! Mama – that’s all I am, for now. 😉

Pozzić! :)(: