Carolina Herrera

Kraljica ženstvenosti
(mobi-post)

Zaista nisam mislila da će moj prvi post u rubrici “moda” ovako izgledati, a kamoli da ću pisati o Carolini Herreri, kad imam toliko drugih favorita.

Međutim, ova plava, duga, haljina, na naslovnoj fotografiji, toliko me se dojmila (odmah sam ju zamislila u bijeloj boji), pa sam otišla provjeriti što nam je sve Carolina Hererra pripremila za nadolazeću sezonu.

Carolinu Herreru mogli bismo zamijeniti i jednom samom riječju, a to bi bila: ŽENSTVENOST. Duga, ženstvena, haljina, bila je i ostala njen glavni prepoznatljiv znak.

18948299_812274532258045_5697537193480814592_n21479874_849265218577692_5305458171718926336_n22344061_1449888841767647_7885832209137926144_n (1)

I sama je Carolina jednom prilikom izjavila: “Ako bih morala izabrati samo jedan odjevni predmet, to bi uvijek bila elegantna večernja haljina.” Modna kreatorica ističe da joj je bitan stil, a ne da se žene osjećaju kao klaunovi, jer nose nešto samo zato što je to trenutno u modi.

23498058_1940629352864286_1705069507904536576_n (1)22637466_1752222235081550_2125644439379509248_n19121118_255573061514242_6072988232176369664_n

Carolina Herrera u modni je svijet (kao modna kreatorica) ušla relativno kasno   – u svojim 40-tim godinama. Do tada je slovila kao ikona stila i bila poznata venezuelska ljepotica. Obzirom da je rođena u vrlo imućnoj obitelji, u takvim se je krugovima i kretala, stoga ne čudi što je svoju prvu kolekciju lansirala “bez pol’ muke”, u New Yorku, gdje je kolekcija pobrala samo uspjeh. Nakon toga Carolina seli u New York, zajedno sa cijelom obitelji, gdje 1981.god. počinje sa radom modna kuća s njenim imenom.

24332040_1557281917684414_9008698687953567744_n

Inače je već 1972.g. Carolina Herrera osvanula na listi najbolje odjevenih žena svijeta, da bi u 80-im.godinama dobila svoje mjesto u krugu odabranih modnih besmrtnika i postala član ekskluzivne kuće slavnih: Style Hall of fame. 2008.god., kao već priznata modna dizajnerica, od krovne institucije američke mode dobiva nagradu za životno djelo.

U poslu su joj se priključile i njene dvije kćeri, koje polako preuzimaju stvari u svoje ruke.

Osim odjeće, kao i svaki modni kreator, Carolina Herrera nudi i modne dodatke pod svojim imenom – torbe, nakit, cipele…

Ne treba ni spominjati da Carolina Herrera ima zavidan popis svojih klijenatica. Osamdesetih godina, španjolska kompanija mirisa Puig, razvija kozmetičku liniju Carolina Herrera, koja je od tada na tržište izbacila mnogo mirisa s njenim potpisom.

Sve fotografije koje prate ovaj post do ovog mjesta, predstavljaju njenu nadolazeću, proljetnu, kolekciju. Za kraj dodajem još jednu haljinu iz prošle kolekcije, koja me se dojmila:

17333289_1819622025029335_283522379030724608_n

Za sve vas ženstvene, da ženstvenije ne možete biti, predlažem da rereference za svoj stil potražite u kolekcijama CH, a vi ostale, koje ste elegantnu, ženstvenu haljinu posljednji put obukle za maturalnu zabavu, a voljeli biste ponovo “uskočiti” u nju na dan vašega vjenčanja, mislim da je CH dobra referenca od koje možete krenuti, ukoliko ćete haljinu dati šivati. Mnogim, ovdje prikazanim haljinama, dovoljno je samo da promijenite boju u bijelo i evo vam savršene vjenčanice!

…a za one dubljeg đepa, Carolininu kolekciju vjenčanica za nadolazeću sezonu, možete pronaći na njenoj stranici:

https://www.carolinaherrera.com/bridal/spring-2018/

Sve ostale fotografije iz ovog posta preuzete su sa CH instagram stranice:

https://www.instagram.com/carolinaherrera/

Nadam se da vam se je moj prvi modni post svidio. Do sljedećeg, lijepi pozdrav & stay chic! (:

Maja

Dnevnik jedne mame

(mobi-post) Da opet čekam bebu, što bih sve drugačije napravila.

S razlogom dugo nisam pisala u ovoj rubrici, inače (koliko sam uspjela primjetiti) omiljenoj mojim čitateljicama.

“Čudni su putevi Božji”, pa nas je život tako “preselio” u Zagreb opet na neko vrijeme, ali je ovoga puta mene u bolnici zamijenio MM. BabyQ nam opet boravi na Rebru, ali ovog puta s tatom. Mama više jednostavno nije mogla.

I sad ima, nakon dugo vremena, vrijeme za sebe, vrijeme za odmor, vrijeme za SPAVANJE, ali i vrijeme za razmišljanje…

Netko bi na mome mjestu pao u očaj (ne smijem ni razmišljati o tome koliko mi BabyQ nedostaje…), ali ja ne očajavam. Kada me, kao npr. sada, uhvati neka “melankolija”, krenem razmišljati, pa ako već ne mogu baš “ružičasto”, onda nastojim svrhovito.

I tako često razmišljam što bih drugačije napravila da sam ponovo trudna?

1. Prestala bih raditi i otišla na čuvanje trudnoće istog trena kad bih saznala da sam trudna!

2. Ne bih mislila da moram SVE znati i pročitati SVE knjige na temu trudnoća, beba i sl…

3. Pogotovo ne bih mislila da će me sva ta “novostečena znanja” riješiti straha od poroda i svega novog što me čeka.

4. Uzela bih si vrijeme za sebe. I to PUNO vremena za sebe: da radim sve ono što volim, a inače ne stignem, da si kuham što zdravije i što raznovrsnije obroke i sl.

5. Puno bih šetala i boravila na svježem zraku.

6. Nastojala bih vježbati, ali čak i ako ne bih to činila, ne bih se zbog toga brinula.

7. Umjesto da brinem, u trenucima kada “ne bih imala što raditi”, zamišljala bih svoju bebu, dok god ne bih uspjela u glavi stvoriti najživlju moguću sliku nje / njega, a onda bih s tom slikom zamišljala (vizualizirala) razne druge: kako se smijemo, kako se veselimo, kako se igramo, plešemo, pjevamo, šetamo, putujemo…slavimo: krštenje, rođendane…sve one najnormalnije, obične, svakodnevne stvari, ali sa puno, puno smijeha i radosti, a nadasve spokoja, mira i naspavanosti.

8. Natjerala bih MM-a da me natjera da se OPUSTIM, kad god bih bila napeta.

9. Ne bih se učlanila u niti jednu “mama-beba” grupu na fejsu!!!

10. Duboko bih disala, dok ne bih pronašla sebi potreban mir. I naučila meditirati bolje.

11. Možda bih prelistala koju knjigu o prvoj godini života bebe (ono što u prvoj trudnoći, jedino, nisam stigla), ali, u principu: nastojala bih o tome što manje čitati, a što više osjećati. Osluškivati svoje tijelo i što se s njime dešava i čuti taj mali “glasić” iznutra.

12. Što god trebala poduzeti da u tome uspijem: ne bih brinula! Ni oko čega: ni poroda – prirodnog, “neprirodnog”, ovakvog, onakvog… ni prijevremenog rođenja, prekoračenog “roka”, cijepljenja – ne cijepljenja, financija (“od čega ćemo bebi plaćati fakultet?” – o, da… to je bilo često “servirano”…) i da sad ne nabrajam dalje…

13. Priuštila bih si doulu. Kako god. Išla u minus, ako treba. Da me vodi kroz trudnocu, da me “regulira”, da ne opterećujem MM-a još i sa svojim strahovima i da bude sa mnom na porodu. Doula, a ne muž.

14. Dobro bih razmotrila i mogućnost epiduralne, unatoč toj istoj douli.

15. Barem za glavne preglede, priuštila bih si najbolju ginekologicu u Istri.

16. Ne bih uzimala “zdravo za gotovo” da se bebe rađaju zdrave.

17. Kada bi me pitali za spol, odgovorila bih: “što god da je, samo da je zdravo.” I napokon shvaćala zašto se, uglavnom, tako kaže.

18. Oslobodila bih se svakog, i najmanjeg straha, na koji god način to postigla.

19. Ne bih razmišljala: “ako je ona tako mogla, mogu i ja.”

20. Trudila bih se uopće o trudnoći ne razmišljati, nego u njoj – zaista – UŽIVATI.

Sada mi je jasno da se i to može. Unatoč tome što se osjećaš k’o kit, što noćima ne spavaš, jer “beba ima puno kose”, pa zato imaš strašne žgaravice… što ne staneš u odjeću, pa par mjeseci imaš 5 “modnih kombinacija” koje “vrtiš” u krug i slično…

Priznajem: u svojoj prvoj trudnoći nisam uživala. Uhvatila me nespremnu. Bila sam uvjerena da ću već prije nego se to “desi” pročitati svu literaturu i upoznati se sa teorijom; kad ono – ja zatrudnjela, a da još ni jednu knjigu o tome nisam bila pročitala! Savršeno plodno tlo za sve kasnije strahove. Jer, što sam više u trudnoći o trudnoći i bebama čitala, to mi se je sve skupa sve strašnije činilo! Pogotovo zbog toga jer sam ja čitala i “učila” to sve, a MM nije.

Radila sam do zadnjeg dana, veoma stresan posao, uz to “gutala” informacije o platnenim pelenama, EC-anju, BLW-u, cijepljenju… samo zato da se ne bi dogodilo da “ne radim na tome”, da ne “učim”…jer onda bi me “oprao” strah od postporođajne depresije. I zato mi je, donekle, i odgovaralo raditi, u tome sam ipak pronalazila i neku sreću i zadovoljstvo, a ne samo stres.

I onda se je rodila BabyQ i sve okrenula “naglavačke”… Sve što sam naučila, ispadalo je, da kod nje nije bilo moguće primijeniti… Kolekcija platnenih pelena čeka doma u ormaru, da napokon dođemo i ostanemo doma, prvotno oduševljenje BLW- om i time kako BabyQ sama jede i voli sve što joj se ponudi bili smo primorani zamijeniti kašicama, od EC-anja smo isto brzo odustali… i tako. Bog je za nas imao (i ima) neki drugi plan. 🙂

Iz ove, sadašnje, “ovotrenutne” perspektive, razmišljam kako bih ipak, ponovo, voljela imati i drugo dijete (porod me od toga bio posve “odgovorio”…sam čin poroda, a ne ono što je uslijedilo nakon). Voljela bih isprobati sve to “normalno”. Imati babinje doma, za početak, a ne u bolnici. Da mi glavni problem bude neprospavana noć, neuredna kuća i beba koja plače… Sve ono teško, ali zapravo, tako nebitno i banalno, jer ti je beba zdrava! …a ti nisi ni svijestan što to znači.

Zato, sve vi koje ste sada trudne ili trudnoću planirate, duboko udahnite, koliko god puta treba, dok STVARNO ne osjetite to malo biće u vama… a onda ćete već i same znati što treba, jer je priroda za nas to već sve “posložila”, trebamo sese samo osluhnuti iznutra. Čujte sebe. Ne slušajte pretjerano druge. I ne učlanjujte se u facebook grupe (bar ne prijevremeno).

Želim vam svima da uživate u svojoj trudnoći i da zaista OSJETITE da ste u BLAŽENOM stanju. …a kad beba dođe, dalje je sve, zapravo, lako. Što manje o tome razmisljaš.

Tako je to iz moje perspektive.

Budite sretne i blažene, u miru same sa sobom i bebicom u vama!

Sretno i puno ljubavi svima! (: 💞

 

 

 

Artrvl – što je to?

(mobi-post) Za sve umjetnike, arhitekte i slicno…za kreativne industrije.

Za sve koji ne znate: ovo ljeto “rodio se” ARTRVL.

Artrvl je platforma koju je ljetos pokrenula kineska slikarica, Luanna Li. Neki ju uspoređuju sa Airbnb-om, mada ja ne vidim tu neke pretjerane sličnosti.

Što je, dakle, Artrvl?

Platforma preko koje umjetnici mogu putovati svijetom, “plaćajući” svoj smještaj svojim radom, tj. svojom umjetninom, projektom i sl.

Slikarica, pokretačica platforme, na ideju je došla kada se je, prije dvije godine, našla u situaciji bez smještaja (najvjerojatnije i bez novaca) u Angoli, dok je čekala vizu za nastavak putovanja u Afriku. Uspjela je isposlovati mjesec dana smještaja i hrane za sebe u hotelu, koji je zauzvrat tražio od nje da im oslika zidove. I tako je Luanna Li mjesec dana boravila “besplatno” u Angoli, oslikavajući zidove hotela u kojem je bila smještena.

Kako platforma funkcionira? Na platformi pojedinci, vlasnici objekata za smještaj, hoteli i tvrtke ispunjavaju svoj profil, navodeći kakav projekt njihov gost treba realizirati. Paralelno s time, umjetnici različitih profila i vještina (slikari, arhitekti, fotografi, plesači, glazbenici, pisci, stilisti…) na platformi također otvaraju i ispunjavaju svoj profil, dodajući svoj portfelj i navodeći svoje putne želje. Kada se “nuditelj” smještaja i umjetnik koji želi putovati i smještaj traži “spoje”, dalje je sve samo stvar dogovora, do konačne realizacije.

Uoravo si “kontam”: idealno i za MM-a i mene! On bi svirao, ja oslikavala zidove, npr. (a možda ih i rušila…:) ). Da je barem Luanna tu platformu osnovala godinu dana ranije! Mada, BabyQ ne bi trebala biti smetnja, ona je ionako već “svjetska žena”! 🙂

Meni se ova ideja čini super i jedan od mojih sljedećih koraka biti će da napravim svoj profil, nakon toga i MM-ov, pa da vidimo što će nam to “donijeti”. “Pustimo se presenetiti” – rekli bi Slovenci.

IMG_20171209_124803

…a za kraj samo ono: “The EARTH without ART would be just “EH”…”

IMG_20171209_124649

Dragi kolege i kolegice umjetnici, ajmo – van iz “comfort zone” – krenimo putovati radeći ono što, na kraju krajeva, i volimo!

Bravo za Luannu Li, a više o platformi možete saznati na njoj samoj: www.artrvl.com.

Sretno! (:

_________________________________________

Sve fotografije su autorske, osim “žute”, vjenčane, čiji je autor Marjan Krebelj.

Na ostalim fotografijama prikazana su djela / radovi /radnje sljedecih ljudi:

Živa country cheramics:

https://www.zcountryceramics.com

Numen for use:

http://www.numen.eu/home/news/

Om Prakash Pandey – glazbenik

https://m.facebook.com/profile.php?id=1062099747&ref=content_filter

Studio Sharta – obje vjenčanice

https://www.instagram.com/studio_sharta/

MM – Ivan Lukavečki – rad sa drvom, frizer stilist i glazbenik

https://www.instagram.com/lukavecki_creative_haircut/

Daša Hotka – pita od jabuka

zagrebački street art (autore ne znam)

…i moja malenkost.

 

 

 

 

 

 

Mobi – bloganje

Život je stvar perspektive.

Ovo je opet jedan “intermezzo” post, svrha kojega je prvenstveno da zadovoljim sebe. Iza toga ide da pozdravim vas ostale, koji me pratite i čitate. Ovo danas je, zapravo, dnevnik.

Gdje sam, što sam, što radim? I kako gledam na sve to?

Za početak, već par dana pokušavam završiti i dodati novi post u rubriku Arhitektura – o “Kući 23” (tako se kuća zove). Međutim, tehnologija mi otkazuje, što i je glavni povod pisanja ovog posta – na mobitelu.

Mislite da je pisati blog lako? Nije. Traži svoje vrijeme, čak i onda kada pišeš o “banalnim” stvarima, kao i onda kada pišeš kao i ja sada – direktno “iz glave”, kada nije potrebna priprema, nisu potrebna istraživanja, nema fotografija koje treba obraditi i uploadati, preseliti sa mobitela na laptop i slično… I taj tekst treba napisati, i to isto traje.

Imam u pripremi, tj.radim trenutno na dva nova posta o arhitekturi – jedan je već spomenuta “Kuca 23”, a drugi je o Ludwigu Miesu Van der Rohe-u – jednom od KLASIKA arhitekture, o kojima će isto, svako toliko, “pasti” neki post. Međutim, kako cijeli jedan toliko bogat život jednog tako “velikog” čovjeka, zajedno sa njegovim djelima, svesti na post od nekoliko odlomaka sa galerijom slika? To mi je trenutno izazov. To je post kojim se ne obraćam toliko “struci”, tj.svojim kolegama, jer oni znaju tko je Mies bio i za što je zaslužan, nego je to post namijenjen laicima, koji o arhitekturi i povijesti arhitekture, kao i njenim glavnim protagonistima malo ili nimalo znaju, a mogli bi i željeli bi saznati na jedan, njima pristupačan, način. Jedan post za “laike”, mogli bismo i tako reći. I radim na tome već par dana i raditi ću još, međutim “blog-laptop” otkazuje poslušnost i mislim da će Mies trebati dočekati naše preseljenje i drugi laptop.

Strpljen, spašen.

Sad o preseljenju. MM, BabyQ i ja, čak i MM-ovi roditelji, već smo skoro dva mjeseca “purgeri”. Preselili smo u Zagreb. BabyQ je morala (ponovo) na Rebro, MM je ovaj put s njom tamo, a ja odmaram, jer sam svoj “bolnički kapacitet” očito “ispucala” i nemam ga trenutno. Nakon 8 mj.mojih gotovo neprospavanih noći, mojem cijelom biću potreban je jedan – baš onako – ODMOR, koji sad koristim. Svekica brine o kašicama i jelu za BabyQ, MM je s njom u bolnici i prolazi sve što sam i ja dugo s njom prolazila, a ja imam napokon vrijeme za SEBE! Čitam, istražujem, šećem, bavim se hobijima kojima već dugo nisam i nastojim popunjavati rubrike na blogu. Stvaram “sadrzaj”. 🙂

Najvažnije od svega je da je BabyQ, nakon dugo vremena, napokon dobro! Napreduje iz dana u dan, ima svoju fizioterapeuticu, vježba, dobiva ono što treba, ima najbolju moguću skrb i njegu a usput se “bond”-a sa svojim tatićem kako malo koja beba moze. 🙂

Naš prvi zajednički Božić, naša mala, tročlana obitelj, proživjeti će u Zagrebu. Uživati ćemo u zagrebačkom adventu, bez da moramo u Zagreb doputovati. Tu Sad imamo svoj “zagrebački dom”, kuću MM-ove tete, na divnoj lokaciji i jedva čekamo da se napokon svo troje u njemu ujedinimo, napravimo neko, nama svojstveno, božićno drvce, a da potom šećemo zagrebačkim ulicama, divimo se lampicama i božićnim ukrasim i kližemo na ledu. Da BabyQ svoj prvi Božić doživi baš “onako”… (haha, drugim riječima – konzumeristički..;) ). Šalim se. Baš onako – “velegradski”.

Kako BabyQ još uvijek nismo uspjeli krstiti, štoviše, i kupljenu haljinicu je već prerasla… pala je ideja i da ju krstimo u Zagrebu, kod našeg “obiteljskog svećenika”. Jedino još da nona sašije haljinicu, baš onakvu kakvu smo i željeli.

I tako. Život je stvar perspektive. Mi živimo u Zagrebu i baš nam je dobro!

Ne mogu dočekati da se vratim u Rovinj, svome laptopu, pa ću neko vrijeme pisati mobi-blogove, što ću naznačiti u podnaslovu. Da mi se ne bi zamjerilo što fale š-ji, č-ji i slično…što slike nisu “prilagođene” i tako to… Bitno je što piše i bitno je da se ja “ispišem”, tj. “ispušem”…

Evo, baš usput listam i neki modni časopis, pa mislim kako bih se malo mogla i na modu prebaciti. Usput ću vas upoznati i sa Artrv-om, one koji za to još ne znaju.

Pozzić, do skora! (:

 

 

K-house

by architects: Architecture WORKSHOP
Tokyo, Japan
Surface area: 134 m2

Kao što sam i najavila, predstavljam prvi projekt. Zašto ovaj? Zato što me je prijatelj nadahnuo, nakon što mi je posudio knjigu, koju je dobio od svog strica arhitekta, kojemu se neizmjerno divi.

Slike i nešto teksta preuzeti su iz knjige: “PENTHOUSES, penthauser, duplex, attiques et appartements terraasses penthouses”, edited by Macarena San Martin, LOFT Publications, 2007.

Radi se o čistom, usudila bih se reći i “brutalnom” minimalizmu. Čisti, vidljivi beton, hladan čelik, uglavnom “ne-boje”… Sve ono u čemu bi većina nas teško mogla zamisliti da živi. Ipak, treba uzeti u obzir da su ovakvi projekti uglavnom fotografirani, zbog, publikacije skroz prazni, moglo bi se reći “goli” – bez vlasnikovih stvari… Dakle – čisti projekt – obično i sa projektiranom unutarnjom opremom. To bi značilo da – malo karikiramo – stolica koju vidite na slici, u prostoriji u kojoj, osim nje, ničega drugog nema, nije tu slučajno i nije je tu (uglavnom) vlasnik “donio”, nego je upravo ta stolica, te boje, bila “isprojektirana” na tome mjestu (u izvedbenom projektu), a koja će, kakva i gdje biti, odredio je arhitekt – u suglasnosti s investitorom.

IMG_20171202_184714

IMG_20171202_184643

Zahvaljujući novom strukturalnom sistemu, podne plohe ove zgrade distribuirane su poput polica, organiziranih kroz zgradu vrlo racionalno i funkcionalno. Svaka “polica” udomljava različite prostorije, u kojima prevladavaju neutralne i umirujuće boje i materijali.

 

Fotografije nisu baš najbolje kvalitete, jer su slike fotografirane direktno iz knjige, malo obrađene i prenesene ovamo.

Izvana kuća izgleda ovako:

izvana

Ako vas zanima više o kući ili arhitektima, posjetite njihovu stranicu: www.archws.com.

Sajonara! (:

maja

Najprije općenito…

…a onda kreću projekti.

Došao je i taj dan: kada ću pisati o arhitekturi. Ništa prespecijalno i, zapravo, vrlo malo. U ovome ću tekstu napisati samo par rečenica o vrsti postova koji slijede u rubrici arhitektura. Iako ta rubrika prvotno nije bila namijenjena tome da kroz nju predstavljam tuđe projekte, nego je više nastala iz nekih drugih pobuda, u ovo prvo vrijeme biti će posvećena uglavnom tome, jer je to ono što mi vrijeme, u datim okolnostima, dopušta.

Uvijek gledam predstaviti projekte koji su meni zanimljivi, iz kojeg god razloga. Intencija toga je da se čitateljima (“publici”; jer kolege koji me prate ne spadaju u tu kategoriju) prošire vidici vezani za atrhitekturu i prostor oko nas (u skorijoj budućnosti planiram ubaciti i rubriku urbanizam, o čemu se, koliko uspijevam primjetiti, još manje zna…) Dakle: vidjeti kako sve ljudi žive, a da to nije ova “naša” obiteljska kuća “demit” fasade i krova na dvije vode, sa parkingom i vrtom ispred ulaznih vrata i zastorima na svim prozorima, “da se, slučajno, ne bi gledalo kako se u njoj živi”…

Ovdje će biti predstavljene kuće drugačijih oblika, građene drugačijim materijalima, koje na sebi imaju rugačije fasade… a iznutra su, pak, neka sasvim druga priča… Kuće u kojima “naši” ljudi teško da bi mogli i zamisliti živjeti, ali kako ćete vidjeti – ljudi žive i u takvim kućama. Pogotovo u Japanu. Takvih ću, vjerujem, najviše i predstaviti.

Ovaj post ima za naslovnu sliku fotografiju poznatog djela mojega nekada jedinog arhitektonskog “idola”: Tadao Ando. Radi se o projektu Church of the light, još davne 1999.god., smještenom u mjestu Ibaraki, Osaka, Japan.

No, nije sad bitno to dijelo, nije bitan ni Tadao Ando, nego je bitno to da ću se napokon početi baviti onime što volim: iznalaženjem dobrih ideja u svojoj branši, “širenjem vidika” onima kojima su ti isti uski / uži… i pokazati na koji se sve način da i može živjeti, a da to nužno i ne iziskuje uvijek velike budžete.

Pokazati ću vam što je – po meni – arhitektura i što arhitekti rade.

Vjerujem da će, prije ili kasnije, u ovoj rubrici osvanuti i koji od mojih projekata, a to će biti onaj kojeg će naručiti -za mene PRAVI – investitor.

…a sada krećem na prvi projekt: K-kuću u Japanu, o kojoj ćete čitati i koju ćete vidjeti u sljedećem postu u ovoj rubrici.

“E, pa baš mi je drago…” – tako bi sad moj otac rekao. 🙂

Čitamo se uskoro, pozz! (:

maja